Kasnio 7 sati, kasnio 15, kasnio 10 sati…
ne mogu musko i zensko u istom kupeu, nestalo hrane na sred puta, kroz prozor ukrali prtljag…
svasta nesto lijepo smo culi o ovom vozu. Krece u 16h iz centralne Zambije, dva
puta nedeljno i posle 44 sata stize na sjevero-istok Tanzanije.
Posto telefonom, a kamo li internetom nismo mogli rezervisati
karte i posto smo se plasili da stignemo autobusom na knap, morali smo
putovanje zapoceti dan i po ranije, i prenociti u “gradicu” Kapiri Mphosiju,
pocetnoj stanici. Nocnim busom iz Livingstona
preko Lusake posle 12 sati drndanja konacno smo se docepali Kapirija.
Istovarise nas na “stanici”, samo nas dvoje. Pored
puta u prasini, bez ikakvog znaka, nastresnice ili ne daj boze saltera, a kamo
li putokaza za zeljeznisku stanicu, za koju samo znamo da je 2 km daleko od
grada…
Dok se pokusavamo orijentisati i ugledati
stogod korisno, prilaze nam klinci i pocinju sa ispitivanjem… odjednom se
stvori i jedan “dasa” kao iz filma, kaze da je taksista, a vise lici na
Tajsona… dje ti je oznaka, sto nisi “plav” kao kolege u Livingstonu? Nema toga
odje, kao iz topa odgovara. Iscjenkasmo se i krenusmo, ne prodjosmo ni sto
metara, naidjosmo na prave plave taksiste... precutasmo i mi i on…
Stanica velika i nova, vrlo pristojna i prazna, nidje zive duse, vozni red
prazan, ni slova ni broja. Nekako navatasmo nekoga da navata sluzbenika…
dodjosmo i do njega, al ne do pravog. Dodjite sjutra posle 9… i eto dzaba smo
iz “raja” dosli citav dan ranije u ovu nedodjiu. Al kad smo vec tu treba i
jesti nesto i prespavati nedje. Vrece na ledja i nazad, pjeske, sad bar znamo
dje. Sunce upeklo, prasnjav put, a nidje hostela, doduse ljudi nas usmjeravaju
do “one ograde”, “kod onog stuba”, “iza coska”… na kraju nadjosmo neku rupu, al
sa cijenom koja nam je dala snage da nastavimo dalje. Istim tragom u suprotnom
smjeru i nabasasmo na neki motel, nista
bolje, al duplo jeftinije, plus dorucak. Dok sam ja ulovio neku hranu, stigla
je i topla voda u limenoj kanti
i pride casa za posipanje… Mreze za komarce su bile toliko prasnjave da ih nismo ni sirili, do 2 po ponoci
tukla je po glavi neka zesca muzika iz komsiluka, kazu iz nocnog kluba, a ima
ih 2 na citavih 3000 stanovnika, al smo prezivjeli i docekali taj cuveni
utorak.
Utorak, kao gradska slava, sve zivne,
izgleda kao da niko nije u kuci, svi slave na ulicama… Nadjosmo i gospodina
sluzbenika, koji nam potvrdi da moramo kupiti citav kupe, tj 4 karte ako cemo
zajedno! Ne razdvaja nam se nikako, al nam se i ne daju tolike pare… na stanici
samo jos putnik, francuski kolega sa rancem…iskombinovasmo se sa njim, a
sluzbenik nam kao cetvrtu dade djeciju u pola cijene i tako najedosmo vukove i
sacuvasmo ovce!
Voz je na opste iznanedjenje bio vrlo
pristojan i cist, posteljina upakovana u kese, podijelili su nam sapune, toalet
papir i po bocu vode. Prozori su imali i resetke i komarecu mrezu i to na
dizanje i spustanje. Posada je redovno cistila
i ribala, hodnike, kupatila i wc-ove. Pice i hrana u restoranu i to sve sa donosenjem
iste i odnosenjem posudja, bili su jeftini i vrlo ukusni. Sve u svemu mnogo bolje od
ocekivanog. Naravno
bilo je tu skripanja, drndanja, poskakivanja, stajanja zbog necega… al niko
nije savrsen, pogotovo u Africi.
Od samog pocetka oci su prikovane za prozor
i da te vrat ne zaboli imao bi u sta buljiti i pokusavati da to isto uslikas po
citav dan. Beskrajne ravnice, bare i recice, sume, sela, skoro prevrnuta
kompozicija, cudne travke, zbunje i karakteristicna africka drveca, poneka
zirafa i gazela… Ipak najzanimljivije je bilo u stanicama. Cini mi se da su
citava sela izlazila i docekivala voz. Siguran sam da je to mnogima najveca,
mozda i jedina zabava, pogotovo djeci. Kada voz prolazi uopsteno masu, ako im
neko odgovori, pogotovo bijelac – MZUNGU, padaju u trans jos zesce masuci,
smijuci se i pokazivajuci ostalima sta su vidjeli i sve u isto vrijeme. To je
prosto toliko odusevljenje da nijesmo propustali da im masemo. Kad voz stane
oko njega se napravi pravi mravinjak. Odrasli jure gore dolje, uz i niz voz i
sa jedne i sa druge strane pokusavajuci da prodaju ono sto imaju, istezuci se i
propinjuci na prste. istovremeno putnici poizbacuju glave i ruke kroz prozore i
viseci biraju robu. Pirinac, brasno, banana, kuvana jaja, pecene pilice i ribu,
razne priganice, vodu, sokove, dzempere, kozne jakne… pravi mali trzni centar. I mi smo trgovali,
kupis, probas, pa dokupis ako valja… i dobre im bjehu priganice, Dragani se ne svidjose,
slabo ih osecerili, kuvana jaja i banana bez primjedbe, sokici…
Dok odrasli jure, klinci se “zakace” za
neki prozor i na pocetku stidljivo nesto gledaju, vire i mrmljaju pominjuci nas
muzunge. Kad prihavatis njihovu igru i malo poguras komunikaciju oslobadjaju se i postaje
veselo. Na nase iznanedjenje znali su engleski i to dobro, uce ga u skoli od
malena (sa Zambijske strane samo). Okrenes li fotoaparat, cuckaju, guraju se
okrecuci ledja, djevojcice pogotovo malko starije bjeze, ni lav ih ne bi
stigao. Djecaci su hrabriji… i ka dim nekako uhvatis facu i pokazes im, nastaje
kratko zatisje, sekund, dva, pa onda gromoglasan smijeh i odusevljeneje i
pocinje poziranje, grljenje, guranje, zauzimanje garda i naravno ponovni prasak smijeha posle svake im
pokazane fotke…
Ako se nedje zadrzimo malo duze, a nedje
odmah, pocinju da traze svesku, olovku, bilo kakvu knjigu, sapun, toalet papir,
noz, praznu bocu, pa cak i bananu… jednostavno traze ono sto ugledaju u tvom
okruzenju. Sta god da im das, tj., ruzno je reci, bacis kroz prozor, nastaje
lom, kao piranice se ustreme na plijen i rastrzu ga. Naravno odje vlada zakon jacega, pa smo mi
morali da pravimo red. Sapun, hemijska oplovka, potkosulje, bombone i praznu
ambalazu smo dijelili “poimenicke”, nisaneci
one koji su ostali praznih ruku u prethodnom pokusaju. Citav voz da imas bilo
bi ti malo! Zamalo i zenu da zamijenim za dvije iz sela, novi muz se cak
osmjelio i sa dva drugara, djevera, usao u kupe da izblize pogleda, al mlada se
prepade i pobjeze u WC, pa se ne dogovorismo :)
Kad ih vidis vesele, a ipak sa tugom u
ocima, prasnjave i bose po sinama dusa te zaboli i dao bi sve da i sam mozes
bez toga. Zao ti sto nemas viska stvari… zao ti sto voz krece…
Nama sa
Mat-om, Francuzom, nije bilo dosadno. Fin, pricljiv mladic, zapala ga Juzna Afrika
da u njoj zavrsi faks, pa je naravno iskoristio
priliku i proputovao i ostatkom pa smo imali o cemu cavrljati… Kao i svaki mlad
student, daleko od kuce, ima problema sa djevojkama, dal da ostane sa
francuskinjom ili sa afrikankom… muke nevidjene, pa se sa Draganom konsultovao
na dugo i na siroko…(A posto kasnimo sa ovom pricom 2 i po mjeseca znamo i
rasplet, otkacio je francuskinju, a afrikanka otkacila njega… eto pa ti uopste
imaj posla sa zenama :)
Dan i prva noc su prosli brzo. Sa prvim
suncem, stajali smo nedje, ja sam se probudio da ulovim koju dobru fotku,
dorucak i utvrdim dje smo, tj. kad ce granica. Ako tanzanijski granicni organ
preskoci tvoj kupe, a kazu desava se, bice posle dje ti je pecat i viza i to
kosta… Doduse nismo
ni imali pouzdanu informaciju da vizu mozemo dobiti u vozu, osim cula-kazala.
Voz je kasnio, a koliko tacno i kada ce granica nisam saznao, pa sta bi drugo osim nazad u
krevet.
Kako se Tanzanija primicala polako su
pocela da se ukazuju
brdsko-planinska podrucja, jos zanimljivija od jucerasnje ravnice. Polako se i boja zemlje mijenja i od crvene prasine
pocinje da lici na nesto, sto se primjecuje io po vegetaciji.
U vozu ne primaju stranu valutu, nego do
granice zambijsku kvacu, a posle metar tanzanijski siling i naravno posada je
tu da ti zamijeni i da te odere po veoma povoljnom kursu. Medjutim prije
policije i carinika u vagone ulijecu “ovlasceni” mjenjaci i to mnogo njih tako
da se mo rijesili devizni problem. Ubrzo smo po principu “pare na sunce” dobili
i tanzanijsku vizu i veseli produzili dalje kroz jos ljepse krajeve.
Tanzanijska sela “bogatija”, odmah se vidi
i po njivama i po kucama, zidanim od cigle i po stoci debljoj i po mnogo vise
recica i barica, po mnogo bananecih suma i kukuruznih polja, od zambijskih.
Priroda “ljepsa” al ne i ljudi, bar nam se cini. Klinci ne pricaju engleski,
ovo svakako ne povezujem sa krajem prethodnom recenicom, “namrsteniji” su i
siroviji, uhvate se za kamen i zaprijete pokazes li im foto aparat, tako da smo
mogli fotografisati samo sa vecim zumom, skoro krijuci.
Malo po malo prodje i ovaj dan i to bez
puno napora – strasan voz. Vecerali smo Dragana piletinu i ja przeni govedji
T-bone, Ili ti po nasem krmenadlu. Uzeo sam je
na osnovu mirisa, fenomenalnog, ni ukus nije bio los, ali je trebalo
imati lavlje celjusti za zvakanje. Govedina ionako tvrda, a ova dobro isprzena,
ko kamen. Probali smo i oba lokalna piva, imena sam zaboravio, ne bjehu losa…
Drugo jutro i prvo pitanje, koliko kasnimo
tj. stizemo li na poslednji feri iz Dar Es Salama za Zanzibar. Kasnmimo 4 sata, neko kaze i
citavih 5, cistacica veli sad ce voz brze pa cemo postici
izgubljeno…Konsultujemo prirucnu literature i pripremamo se za obje varijante.
U Daru nista
zanimljivo, em kazu kad pane mrak nije preporucljivo skitati se… sve se nadamo
iz cistacicinih usta u bozije usi!
Postaje sve zivlje, sve veca i veca naselja, pocinju se javljati i
prvi motori i auta, “fabrika” uglja i cigli, konacno i velika predgradja,
fudbalsko igraliste… i stigosmo, taman toliko kasno da propustimo zadnji feri.
Sve u svemu “dobro sam se udala, kako sam
se nadala”!
NesKo
