Kambodza je u nama ostavila neizbrisaiv trag kao jedna fenomenalna, po svemu posebna i carobna zemlja... Dobro ocuvani arheoloski ostaci, koji su na nas ostavili najdublji utisak, samo nagovestavaju velicinu i moc nekadasnjeg "Kmerskog carstva" i svedoci o jednoj neverovatno razvijenoj i prelepoj umetnosti. Ali, na zalost, njihova sadasnjica ... siromasan i izmucen narod ... kao da su drugi univerzum, druga prica potpuno razlicitog zanra od tog davno zaboravljenog zlatnog perioda. Vekovi nemira, robovanja, borbe za opstanak, bombardovanja, genocida, mucenja i gladi... ocekivali smo mnogo gore stanje, a zatekli smo jedan dobrocudan, vredan i nasmejan narod.
Kmersko carstvo je bilo na vrhuncu od 9. do 13. veka na prostorima danasnjeg Tajlanda, Vijetnama i Laosa. Od tada je u najvecoj meri zastupljen (Theravada) budizam. Izvor moci je bio Angor, oblast u kojoj su izgradili nekoliko prestonica, kao i na stotine hramova, od kojih je najpoznatiji i najocuvaniji Angor Wat.
Oko 15. veka pocinje pad velikog carstva i pocinje mracno doba Kmera. U narednih nekoliko vekova su u vazalnom odnosu pod vlascu komsijskih Thai i Vijetnamskih kraljevina. Kako su medju njima tenzije rasle, sredinom 19. veka kralj se obraca za pomoc Francuzima. Tako da su oko 90 godina bili pod njihovim protektoratom, kao deo kolonije Francuske Indokine. Tek 1953. godine Kambodza stice nezavisnost (kralj NORODOM SIHANOUK).
Kako se Vijetnamski rat sirio, kralj Sihanouk je pokusavao da ostane neutralan, ali sami Kambodzanci su poceli da se dele i zauzimaju strane... tako da je tokom posete Pekingu, bio svrgnut od strane grupe koju su podrzavali (ni manje, ni vise) Ameri. Sada bivsi kralj se ostavsi u Kini priklonio kineskim komunistima, sto ce kasnije pobunjenici protiv pro-americke vlade' KHMER ROUGE' iskoristiti za povracaj teritorije. Pocinje gradjanski rat...
1969-1973. i US i Vijetnam su nemilosrdno bombardovali i napadali Kambodzu da bi zaustavili Crvene Kmere i Vijetkongovce. I kako smo gledali u "bioskopu" po 45-minutnom dokumentarcu o zloglasnim Crvenim Kmerima i njihovom vodji Pol Potu, 1975. godine pocinje rezim Crvenih Kmera... Phnom Penh i svi veci gradovi su bili ispraznjeni, citava populacija, milioni ljudi su proterani na selo na radne projekte. Hteli su da ponovo izgrade poljoprivredu po modelu od 11. veka, a apsolutno sve zapadnjacko je unistavano. Siromastvo, glad, bolesti... najstrasnija mucenja, masovni masakri, citava 'polja ubijenih'... Mete su bile etnicke manjine, svi na koje se upre prstom sa izjavom da ima veze sa bilo cim americkim, uglavnom doktori, ucitelji, advokati. Procenjeno je da je za ovaj period ubijeno 1 - 3 miliona ljudi. Oko ' 79. Crveni Kmeri su bili potisnuti od Vijetnamaca i Kambodzanaca levicara, koji su se udruzili da bi se zaustavio dalji genocid. Tek 1991. je ustanovljen MIR, gde su naravno morale da ucestvuju UN... i kako tako pocela je rekonstrukcija zemlje.
Posle svih tih bombardovanja i silninh ratova, vise od pola ukupnog stanovnistva je mladje od 22 godine. Na citavom podrucju Kambodze, pretezno ruralnim delovima ostalo je oko 6 miliona mina...i danas traje proces razminiranja, tako da nije preporucljivo skretanje sa glavnih puteva. Oko 60.000 ljudi je poginulo, a na hiljade njih su invalidi. Pravo je cudo kako se ti jadni ljudi snalaze za zivot... na svakom cosku mogu se videti grupe hendikepiranih ljudi koji sviraju i pevaju, i na taj nacin zaradjuju. Nismo videli ni jednog prosjaka... neverovatno!
SIEM REAP predstavlja "vrata" za ulaz u velicanstvene Angor hramove... ali i sam grad je vrlo harizmatican. Bas nam je simpaticno sto na skoro svakoj kuci, bez obzira koliko je raspadnuta, na prozorima i vratima vise male, sarene cipkane zavese; zatim skoro u svim kucama kao i u hramovima su postavljene najsarenije plocice i izuvanje je obavezno... Vrlo obracaju paznju na cistocu...
Mimo invazije turista, medju samim razdraganim Kambodzanima, ima i dosta stranaca koji zive tamo. Ovde je popularno "TRAVEL TO TEACH" , pa je puno mladih slobodoumnih (uglavnom istetoviranih, izbusenih i sa dredovima) native speaker-a koji su dosli kao volonteri da predaju engleski. Atmosfera na ulicama, marketima i meni omiljenoj Pub Street je vrlo opustena... i nekako skroz kul. Sve je "uzasno" jeftino... pice, hrana, krpice... ja ne bih izbijala iz onih nocnih marketa, dok Nesko prevrce ocima i na samu pomen istih (ne toliko zbog trosenja novca, koliko zbog nosenja, a ja kao ja, nemam granica! ) A tek nakit... neverovatan izbor za dzabaka... samo sto je fora da je ovde sve sto sija sivo "pravo srebro", sa sve pecaom 925, tako da treba biti oprezan.
Angor Wat, kao i svi ostali hramovi koje smo videli, toliko nestvarni da ti oduzmu dah ; zavodljivi APSARA ples (bozanske nimfe, cest motiv u umetnosti) ; svaka drndava voznja tuk-tukom i susret sa lokalcima kao dozivljaj za sebe, plutajuce selo na jezeru gde se deca igraju sa zmijama (i dozvole ti da ih slikas za 1 $)... sve u svemu, toliko nam je bilo zanimljivo i lepo da nam je bilo zao sto odlazimo... Ovde zelim opet da se vratim!!!
Dragana
Vec nekoliko dana kanim se da pocnem… nezgodno, vrlo! I evo vec sat vremena papir i olovka u ruci i ni 2 reda! Covjek bi rekao nemam ni sta ni o cemu pricati! A ja na mukama, kako da ne propustim nesto, a ne oduzim i smorim i sebe i dragog mi citaoca :), kako da obuhvatim sve bitno, a da bude kratko i jasno, kako…
Ovako, Phnom Phen, glavni grad, aerodrom kao aerodrom… vize na dolasku, obrazac ne bas najjasniji, upisasmo to sto znamo i ajd’ da priupitam za nejasnoce: "Excuse me…" ni toliko ne izustih, covjek mi istrze obrazac i kaze 20 $... i rukom proziva sledeceg! Odlicno, prosli smo…
Mjenacnica, na zgodnom mjestu, bolje da odmah utopimo preostale "singapurce" i nesto eurica… i dobismo preko pola miliona RIEL-a u sitnim apoenima, preko 4000 za euro! Katastrofa, ne mozes ih staviti u novcanik, neprijatno nam i zbog ovih okolo sto pilje i ljubazno se raspituju kako smo i odakle smo… Naucili smo lekciju, uz pitanje valja li voda sa cesme, odmah pitati i sledece: prolaze li dolari? Ispostavilo se da ih vise vole od domacih, valjda lakse racunati :)
Utovarili smo se u neki kombi,organizovan od strane hostela iz Siem Reapa, i krenusmo ka autobuskoj, ne stanici – jer je nema, vec ka jednom od polazista, svaki autobus svoju politiku. Usput saznajemo da nas voze u neki hostel… ma necemo tamo, no na stanicu… drz’ ne daj, jedva se sporazumjesmo, na njihovom mrsavom engleskom, da prvo idemo tamo zbog autobusa… olaksanje ili sumnja… opet priupitujemo…
Ulice pune ljudi, biciklista, motorista i tuk-tukova (lokalnog prevoznog sredstva, motor sa prikolicom za 2 do 4 mjesta) kroz koje se nemilosrdno probijaju mocni dzipovi, Toyota i Lexus, treceg nema. Prasina, sama po sebi, a i od silne jurnjave, svi "trce" nedje, a neki i za nasim kombijem?! Brzi smo, ostaje samo mahanje… Citave porodice na motorcicu, troje, cetvoro, a bogami i petoro, kao da su ih Kinezi spakovali, pride po koja kutija ili ceger! Drugi opet na motoru voze 3 – 4 m dugacke daske, bambusove stapove, ogromne pakete… i niko nikog ne propusta, provuci se, koci, sviraj, guraj se, snadji se…
Kombi stalno stuca, pridrzavamo se, a istovremeno pridrzavamo torbice i male ranceve da ih ko ne zgrabi kroz sirom otvorene prozore kombija – citali smo o tome! Konacno stigosmo do X hostela… tu moramo da kupimo karte, postaje jasno! Iscjenkasmo se ko na pijaci, njemu krivo, valjda nije ocekivao, a i mi smo mogli skinut jos malo, al OK, dobar bus, klima, WC…
Krenusmo ka odredistu, bus nije kao sa slike, al dobro ide, klima duva… Novoizgradjena nacionalna ruta br 6, predivni predjeli, kazu brosure! Nailaze i prva sela! Crvena zemlja oko puta, sprzena, suva…propale i iskrivljene kuce, ne vidi se dovod struje, podzemni kabal sigurno nije… golisavi malisani, koji se igraju u jos po nekoj preostaloj bari… krave kost i koza… sve u svemu gola sirotinja! Ne znam zasto, al ovo sam nekako ocekivao da vidim u Africi, tuga tuzna! U toku je susna sezona, kisa je prestala prije par mjeseci, razmisljam kako li ce izdrzati do nove?? Mart i April najvreliji mjeseci, brzo ce to proci, snaci ce se oni, to je uobicajeno kod njih, tjesim se!
Palme, simbol mora, bogatstva, ljepote… odje su obicno prasnjavo drvece! Krave vezane za njih, kuce i sijeno naslonjeno na njih… totalno nepojmljivo, kao da su na pogresnom mjestu, u pogresno vrijeme… A kuce, male i velike, nove i stare, drvene i zidane sve na stubovima, sto drvenim, sto betonskim. Kad je kisa izdignuti su iznad vode, kad je susa imaju hladovinu, garazu, stalu ili sta vec izmedju stubova. Drveni stubovi kazu mogu trajti desetak godina…
Jurimo, hladimo se vrelim vazduhom koji kulja kroz sirom otvorena vrata, crkla klima! WC radi, jer rupa na podu i kanta sa vodom pored ne moze da crkne, valjda! No, dobro je, motor, mjenjac i kocnice su u dobrom stanju! Nazalost i sirena je odlicno funkcionisala, i to svo vrijeme! Usput smo pokupili nekoliko ljudi sa sve paketima, kantama i motociklom, bus se napunio pa sam se morao gurati sa jednim gospodinom kako bih mojoj zenici obezbijedio komfor na 2 sjedista – ni trubljene je nije budilo!
Stigosmo do prve pauze! Dragana je ostala da strazari uz stvari a ja sam morao malo da protegnem noge i ulovim nesto za jelo! Pohovane bube, kao mali prst, peceni pauci jos veci, strah me i mrtve ih pogledati! Zena na drvenoj tacni nosi i nudi neke pecene ptice, kompletne od glave do pete, mrsave, duguljaste i cudno crvene… nisam gadljiv, ali hvala. Jednom nisam jeo preko 30 sati iz zezanja sad bih mogo i duze izdrzati, sigurno! Konacno, deckic, 5-6 godina, "Were are you from, do you want babana, 1$"???! Pa dje si brate mili, daj za sve pare i stani da te slikam… Banane kratke, mrsave, al’ tanka koza, kao kod jabuke… odlicne! Ubrzo, dotrcava jos jedan malisa, pa djevojcica, pa im mozda i baba rodjena!? Od 7 do 77 svi nesto nude, svi se bore za dinar tj. dolar!
Nastavljamo u istom stilu, prolazimo brojne plakate i prostorije "narodne partije Kambodze", iznenadjujuce je puno skola i jos vise hramova! Hramovi su sareni, sa nekim "siljcima" na krovovima i u mnogo boljem stanju od okolnih kuca. Skoro svaka kuca, u dvoristu ima "mjesto" za molitvu, sa odgovarajucim predmetom – postoljem, uglavnom zute boje, ispred kojeg se mole i na kome pale stapice… Saznajemo da je 95% stanovnistva budisticke vjere, a ostatak su muslimani i katolici.
Konacno stigosmo… opet istovar u crvenu prasinu, guzva, taksisti ovi sto nas docekuju… odmah ugledah papir A4 krupnim slovima u boji odstampano Dragana Laketic! Istoj, odmah prigovorih da cak ni ova sirotinja ne stedi papir i boju kao sto je ona stedjela u firmi…
Opet iznanedjenje! Ogromna kuca, sa zelenilom… nas hostel "Home swet home", prostrane sobe, klima, ventilatori, topla voda, sve cisto i uredno, domacini na raspolaganju uvijek i to sa osmjehom… Oko ulaza brdo obuce… svi se izuvaju… kazu nam ne morate, al kud svi turci tu i mi. Posle vise od 12 sati putovanja, a mozda zato sto nista ni slicno nismo ocekivali, ovo nam je izgledalo kao raj…
Za "rajevanje" nismo imali mnogo vremena, odmah smo pohitali da stignemo na besplatan zalazak sunca, kod hrama Phnom Bakeng. Dobili smo tuk-tuk, vozaca i juris! Opet iznanedjenje, stotine turista, kao mravi poklopilo prilaze, puteve i hram – kad je dzabe i bogu je drago! Mile kao mravi uz i niz vrlo strme stepenice hrama, najvise je Azijata, mnogo je starih ljudi sa stapovima. Ne znam ni kako uopste idu, a kamo li odakle im ideja da se veru ovuda?! Zalazak ko zalazak, grcki, turski, nas… zadje, pa opet izadje i tako u krug – zgodan izvor prihoda, obnovljiv kako je to danas u modi da se kaze.
Naravno, odbili smo da jurimo i za izlaskom, odspavali do 7, pa po vrucini u akciju. Ranac, sendvici, voda i pokret! Znali smo da nas ocekuje nesto drugacije i nesto izuzetno, jedan "Indijana Dzons" je snimljen odje, a i Andja je skakutala ovuda dok je glumila Laru Croft u Tomb Rideru. Uprkos svemu tome, iznenadili smo se i odusevili grandioznoscu, a ujedno i detaljima, djelom ljudskih i bozijih ruku, kombinacijom kamena i drveta. Zavisno od vremena nastanka, 9. do 13. vijek i vladajuce religije svaki hram je drugaciji, svaki ima neke svoje adute… Stalno sam skidao naocare, da sto bolje vidim, upijem i zapamtim prizore oko mene, jer fotografija, na zalost, ne moze mnogo da pomogne! Detalj na porusenom kamenom bloku, lav ili sedmoglava zmija-zmaj na ulazu, statua Bude, zid u duborezu ili citava gradjevina jednako privlace i jednako zasluzuju paznju. Ogromno drvece, cije zile razaraju temelje ili pak kao snazne ruke pridrzavaju i stite od rusenja zidine, predstavljaju poseban dozivljaj! Ovakav spoj kamena i drveta nemoguce je zamisliti dok se ne vidi!
Citavo podrucje Angkora sa desetinama hramova ubiljezeno je na listu Svjetskog nasledja zbog svoje izuzetne istorijske, arheoloske i umjetnicke vrijednosti! Mnoge drzave i razne organizacije pomazu obnavljanje gradjevina i radovi su u punom jeku.
Prvi dan obilaska nam je ujedno bio i najtezi dan na putu! Sunce je nemilosrdno peklo, ogromna vlaga, non stop setnja i penjanje, a slabo hladovine… Mislim da smo oboje bili na ivici suncanice i dehidracije, tako da je to bila odlicna prilika da isprobamo Galenikin carobni prah protiv dehidracije – nije bio los (ne uzimamo pare za ovo :)!
Naravno, uz ovakve sadrzaje izniknu i mnogi komercijalni objekti kroz koje lokalna ekonomija dobija infuziju od turista, prirucne galerije, restorani, tezge, klinci sa knjigama i razglednicama, horovi invalida, zrtava nagaznih mina - pravi pcelinjak, al samo radilice bez trutova!
Drugi dan, budimo se uz kisu, pitamo za prognozu… recepcioner odgovara: "kisa je nemoguca u ovo doba godine, prestace"! Tako i bi, al dovoljno za normalniji obilazak.
Treci dan smo isli do plutajuceg sela, opet poseban dozivljaj. Kuce, baste, kokosari, prodavnice… i ko zna sta sve jos do obdanista, skole i bolnice, pluta po jezeru TONLE SAP! Stanovnici su uglavnom Vijetnamci, zato tacno bas oni, ne znamo, al vezano je za gore pominjane ratove… uglavnom se bave ribarstvom. Jezero je poveliko i skroz mutno, a tokom kisne sezone dubina i povrsina mu se povecaju za oko 5 puta i tada postaje ogromno i bistro. Stanovnici se sa sirenjem jezara pomjeraju ka obalama kako bi mogli da se bore sa talasima. Zivot se odvija na splavu i u camcu… struje nema, zivjeli akumulatori. Do jezera smo dosli kroz sada, uzani i plitki kanal, pun camaca raznih velicina… najmanji na vesla ili motku, malo veci na motor od putnickog auta, veliki na motor od kamiona, sve drnda i dimi na sve strane! Elisa na 2, 3m iza camca, skoro da viri iz vode! Malo, malo pa se oko nje namota razni otpad, pa vozac buc u vodu sa nozem u zubima i udri po raspetljavanju… Oko nas samo zuje lokalci sa limenkama i vocem vjesto, dok trepnes okom, vec su kod nas i nude sta imaju… pa opet nazad i juris dalje. Prilazi i camcic sa golisavim malisanom sa obmotanom zmijom oko vrata, smjeska se, mase, ko ga ne bi slikao… namjesti se, saceka i izusti dolar! Pitam zasto i kao odgovor stize zapljuskivanje vodom, za koje se pobrinuo vjesti kapetan, malo stariji malisa! Placam i oni uz smijesak odlaze! Naravno, napravljeni su i plutajuci objekti za turiste, restorani, vidikovci, izlozbe riba, suveniri… Na jednom takvom Dragana je probala nov sal, od zmijske koze, zive i migoljave… dobro joj stoji, cudi me sto ga ne kupi?! Tu su i ribnjak i farma krokodila, plutaju uz restoran…
Uz put do kanala smo opet prolazili kroz sela… Kucica mala, stara, drvena, pored nje nova, ozidana, ogromna i tako u krug i sve na stubovima. Sa lijeve strane kanal, pirincana polja, bare, al desno put, sve ravno pa se cudimo zasto su i desne podignute? Vozac odgovara, pa da imaju dje parkirati kola, da imaju hladovinu…Cudno al izgleda da je tako, sjede, leze u mrezama, kuvaju, hrane stoku… sve to u ladovihi svoje kuce…
Grad prostran, sa asfaltiranim glavnim ulicama, sporedne kaldrmisane, crvene, ispred ulaza uvijek vlazno zbog prasine… Na svakom cosku se jede, prodaju knjige, ceka slobodan motor ili tuk-tuk… Dragana se dobro raspitala i utvrdila da dusu grada, bar za turiste, cine stari i nocni market i ulicu barova… I stvarno cim smo zavirili, osjetila se zivost, tezge sa svim mogucim i nemogucim suvenirima i knjigama, srebra na tone, garderobe i obuce jefntinije od i od kineske, sarenilo na sve strane…Zao mi je sto nismo imali jedan sleper da se za dzabaka nakupujemo knjiga, Lonely Planet-a, National Geographic-a, Kambodzanski i svjetski bestseleri… Odlicne KOPIJE za sicu, cak i one najdeblje (najopsirnije - kao sto bi me Goran ispravio, jer debele su svinje) za par evra. Nocni market, vrlo blizu, slicna varijanta, samo bogatija za restorane, masaze i bioskop. Cini mi se da jedni te isti ljudi spakuju robu, pogase svjetla i iz starog presele u nocni market, raspakuju se, ukljuce rasvjetu i muzikicu, isture masazerke u lokalnoj nosnji i ozive jedan citav dio grada... Bioskop na repertoaru ima 2 filma, oba govore o Kambodzi u poslednje vrijeme, odgledali smo jedan, bili jedini gledaoci i malo se uputili u haos koji se odje desavao…
Ulica barova, kratka siroka ulica, oivicena hranom i picem. Omladinci sa raznih strana svijeta piju, jedu, baskare se… lokalci raspordjeni kao lovci. Hvataju, uz osmijeh, svaku potencijalnu zrtvu, startuju odmah na bilo koji izraz tvoje nesigurnosti i nesnalazenja i daju samo za tebe specijalnu cijenu. Vrlo su domisljati i imaju odgovor na svako tvoje ljubazno odbijanje, imam, uzmi jos jednu, imam dva, ali ovo nije isto… pa ubace njihovo simpaticno "same same but different" i "no money no honey"… Metar desno, covjek bljuje vatru i igra se sa opasnim nozevima, guta zmiju… gledas i das koliko hoces, "up to you" jos jedna puno puta izgovorena recenica, metar desno dr. fish, ribice te grickaju i tako masiraju, dobre za ovo ili ono, osjecaj cudan… Svi nesto nude ali niko ne prosi, cak ni najtezi invalidi!
Osim ribljim grad obiluje i "normalnim" masazama, posebno zastupljena tradicionalna kmerska, 3 - 4 eur sat. I naravno probali smo, sreca pa nismo imali mnogo vremena! Kao da me je nindza napao. Engleski ni rijeci, ali zato poluge, zavrtanje i odvrtanje svih mogucih zglobova… oni jadni skripe i puckaju! Ne znas gdje je, iznad tebe, ispod tebe, sa strane, navlaci na lakat, na koljeno, ocekivao sam jos samo i da me glavom raspali! Uglavnom dobro se zavrsilo, bilo je vise zanimljivo nego prijatno iskustvo – nikakve slicnosti sa kineskom masazom (nadam se ni sa tajlandskom).
Po gradu nidje ne vidjesmo ni Nike, ni Adidas, ni Mango ni Zaru, ali to me nije toliko pogodilo koliko sto ne nadjosmo nikakvu salamu, kobasicu ili bilo sta od od tih zeludcu nam prijatnih proizvoda. O jogurtu "slanom" da ni ne pricam, odavno smo se od toga oprostili. Ajde onda, rekosmo, da uzmemo vocni… kad i on drugaciji, kao da si multivitu u obicno mlijeko rastvorio, jako i rijetko…Preostao nam je stari dobri musli i to sa novozelandskim mlijekom, jer je ono skoro 30% jeftinije od domaceg??! Ostale obroke, vecinom smo jeli u hostelu, bili su vrlo ukusni i jeftini, al obavezno ljuti i zadzindzereni! Probali smo i 2 – 3 lokalna specijaliteta i bili su OK. Svjeze meso i riba bili su nam na dohvat ruke, al ne znam za koje pare bih to rukom dohvatio! Na pijaci na otvorenom, po vrucini sa muvama i u prasini (evo rime :)… Vjerovatno tu kupuju i restorani, al je nekako lakse kad to ne vidis. Jabuke su bile neobicno skupe, jedna malecka pola dolara, taman kao mango ili ananas, mora da su uvozne…
Iako sirotasti, i sa takvom pijacom, svi su nekako lijepo obuceni, pogotovo osoblje i taksisti, kosuljice, pantalone, farmerke i japanke. Dosta ljudi, klinaca i staraca govore ponesto engleski, bar toliko da mogu da naplate osmijeh. Bilo ih je i koji su pricali francuski i njemacki, a i kineski i korejski – vjerovatno su to i najbrojniji turisti.
Nas tuk – tuk vozac, Saurin, mjesecno zaradjuje 40 eur + hrana i spavanje, iza hostela u nekoj garazi. Stalno je ucio engleski i zapitkivao po nesto, kaze hoce da nauci, pa da ide u selo za ucitelja, da uzima pare, citavih pola dolara na sat tj. za svaki cas jabuka ili velika boca vode! Nadam se da ce ti casovi poskupjeti jer da bi kupio mladu, treba mu 3 do 5000 $ inace "No money no hony"!
Pricali su nam da vole odbojku i boks, ili odbojku i fudbal ili samo odbojku. I zaista, 2 stapa i malo mreze su zgodna, a nisu ni skupa pa smo ih vajda zato gledali sirom ovog wonderlend-a.
NesKo
