Cim smo krenuli “krenuo” je vozacev
ekspoze! To me je odmah iznerviralo jer sam pomislio necu moci zaspati od
njegovog cvrkuta na razglasu. Medjutim, kao i svako ko je prezivio vojnu
akademije, vrlo brzo sam postao gluv i utonuo u san. Prvo budjenje i prva pauza,
odmor ili sta vec, posle samo 45 min voznje! Postaje
nam jasno zasto ce put trajati 8 i kusur sati! U autobusu je zabranjeno
konzumiranje i hrane i pica i WC-a pa smo zamoljeni da to radimo na pauzama…, a
ova je, bas zgodno, pored jednog ogromnog vocnjaka sa svojom prodavnicom!
Desetine vrsta voca, meda i sto sta jos… i naravno vozac koji puni svoj ceger dok veselo
cavrlja sa “domacinom”. Fantasticno, profesionalna deformacija ista kao i kod
nasih vozaca!
Posle slikanja sa ogromnom sisarkom, brat bratu pola kila i 25 cm,
vidi sliku, nastavljamo put! Pored puta
vinogradi pod “baldahinom”, svaki red je pod “”oklopom” od mreze!
Posle nekoliko kilometara postaje nam jasno
zasto u zemlji skoro cetiri puta vecoj od Srbije, zivi bijednih 4 i malo vise
miliona ljudi! Pustara nepregledna, lijevo i desno, jedva se naziru planine po
obodima. Najveca je Cook* planina sa vrhom od oko 3700m, na zalost ipak se pokaza
da Durmitor nije najveca planina na NZ. Naravno
ljubazni vozac je zastao da oni zeljni fotografisanja uslikaju to cudo nevidjeno. Iskocio sam
prvi i pokusao nesto, pogledajte rezultate u galeriji… Vozac i dalje prica, al
sada mi se slusa… o pustari, o recicama, o navodnjavanju, zecevima, o vojsci, zali
se na vladu, nismo
jedini- obradovah se!
Region Otago, dokle se pogled pruza sve
spaljeno i zuto. Medjutim kao u svakoj bajci, happyend, ogromne prskalice od
pustinje prave kruzne oaze! Nevjerovatna
promjena, covjek je pobijedio prirodu. Svaki segment prskalice na tockovima
kosta oko 15000 Eur, a ponegdje ih ima i preko 30, cime se dobija kilometarska
duzina. Ova cuda od irigacione tehnike jednim krajem su “zabodena” na pumpu, a
drugi kraj se slobodno krece, rotira, nesto slicno sestaru, i sipa vodu
pretvarajuci pustaru ne u njive, vec u pasnjake! Nevjerovatno, ali u ovoj drzavi se to
isplati, i to dobro jer je poljoprivreda najjaca industrija NZ. Desetine i
stotine krava, ovaca, srna ili njima slicnih stvorenja i alpaka** se muzu 2
puta dnevno, oko njih se ne vidi nikakva stala, cak ni hladovina, a kamo li
“tehnika za muzu”… Kako se to radi, kako te zivuljke prezivljavaju zegu i
hladnocu, ostalo nam je tajna, koju cak ni vozac nije odgonetnuo, nisam stigo da ga pitam. Osim
sa susom, farmeri su morali i sa zecevima da se bore. Izobilje vjestackog
zelenila pogodovalo je zecevima koji su se namnozili i postali tolike stetocine
da se i drzava angazovala! Vlada, kao vlada uvijek joj fali para i nesto smeta
da zavrsi sto je zapocela… i naravno
farmeri su se sami morali izboriti! Prosvercovali su virus, neki grip koji je
potamanio zecetinu. Mi nismo
mogli unijeti ni cokoladu, pretresali su nas i skenirali vise nego pri ulasku u
avion, kakva je to akcija bila, mogu zamisliti…
Voda stize iz kanala,
3 smo ih prosli, koji se nalaze u sistemu hidroelektrane. A gdje ima
hidroelektrane ima i jezera. Boja vode je fantasticna i za raspravku! Prljavo
svijetlo plava ili svijetlo zelena ili obje – ja to do sada ne vidjeh! Izmedju
vode i pasnjaka pustara, kamenjar i prasina bez hladovine, fantasticno mjesto
za obuku vojske! Da, tu su se pripremali za Afganistan i Irak, slican teren,
kaze u sve upuceni vozac.
Prolazimo, a naravno
i zaustavljamo se u malim
“gradicima”, 5-6 hiljada stanovnika, obicno farmera. Autobuska stanica,
benzinska pumpa, vatrogasci, naravno
hostel i informativni centar, koji sa silnom literatirom tvrdi kako je bas ova
tacka u svemiru prava tacka za tebe. Mountain2ocean ture, pecanje, kajak, izlet
do “gospodara prstenova”… Prodjoismo i pored dva aerodroma, travnate piste, okolo nista! Cemu to sluzi???
Ugodaj za vesele turiste???
Cetvrti sat voznje, stizemo do jezera TEKAPO,
divno mjesto za novu pauzu. Pola sata i
promjena vozaca. I opet, odmor za oci, zelenilo, plavetnilo… sendvic na obali
je bio kao najbolji rostilj…
Ostatak puta, normalniji krajevi, manje
pricljiv vozac i san… skoro nista
za pricu, osim ogromnih zidova oko imanja od nekog cudnog zimzelenog zbunja ili
drveca. Dal protiv vjetra il protiv komsija uglavnom ove zelene “gradjevine”
siroke i visoke i po nekoliko metara i ko zna koliko dugacke, uredno potkresane,
izgledaju nestvarno!
Stizemo u Christchurch, 15-ak km od centra, predgradja,
sa vise ne tako lijepim i novim kucama i ulicama, placevi sa autima, dosta
polovnih, radnje sa alatima i gradjevinskim materijalom, “magacini” hrane i
kucnih potrepstina…
*Kapetan Cook je
1769. u ime Engleske prigrabio NZ i Australiju, pa se sada po njemu zovu mnoge
prirodne i ljudske tvorevine u ove dvije nekad engleske kolonije
** Neka
novozelandska zivuljka, lici na ovcu sa dugackim vratom
