D1
Odlozismo visak stvari u hotelsko skladiste, dobismo vrecu za spavanje i par
stapova, utovarismo se u neka skucena kola i pravac aerodrom! Prvi dan pauze za
strajkace, ulice jos pune ljudi i policije, mileci, probijamo se kroz uske propale
ulice… caskamo sa 2 amerikanke koje su nam se uvalile u kola do airporta… pola
sata pred polijetanje stizemo i ja “kapiram” da smo zaboravili pasose na
recepciji hotela! To nam se desava prvi put – nismo daleko od hotela al nema
sanse da stignemo… Trcim ka ulazu da priupitam sta da radimo… Dragana zove
hotel… Imamo srece! Ako imas kartu ne treba ti pasos u lokalnim letovima!
Let kratak jedva da smo uzleceli, dobili
vatu da zacepimo usi, ugledali Anapurnu Jug i vec slijecemo… Vodic nas docekuje
i ubacuje u autasce, manje od juga cini mi se… odmah idemo ka polaznoj tacki –
Naya Pul sat ipo voznje od Pokhare. Pokhara grad od million i nesto ljudi al
atmosfera zdravija no u Katmandu,
nema tolike guzve i nije sve sabijeno… Na trenutak stajemo na benzinskoj pumpi
i ogroman pauk, kao iz filmova, nadje se na soferci, Dragana odmah u panici,
jos kad je provirio kroz moj otvoren prozor, da je bila u avionu katapultirala
bi se, a ovako je samo zalegla pozadi i prignjecila malenog vodica! Nekako smo
mi muski prepali pauka i izgurali ga napolje… kontam “nije lose za pocetak, sta
li cemo tek sretati u sum ii u kolibama”??! Uz put poprilicno bleskasti vozaci,
ukljucujuci i naseg, preticanje maker i preko trotoara, makazice, trubljenje i
kocenje, autobusi sa ljudima na krovu, isto ih kosta karta kao one unutra… “Da
bi vozio u Nepalu trebaju ti kocnice, sirena i sreca” kaze vodic i umire od
smijeha.
Naya Pul (1050m) – seoce pored puta,
istovaramo se, kupujemo kapi pravljenje pitke vode za strance, jer domaci piju
odakle i dje stignu, mi smo problem! Mars je poceo, put prasnjav i kamenit,
kucice i tezge sa opremom i raznim potrepstinama tuzne, nebo oblacno… ne zna se
ko je vise natovaren ljudi ili konji i magarci i njihove kombinacije… naslucuje
se tezak zivot gorstaka! Ni kilometer i srucuje se kisa i odmah nam treba ono
sto nemamo, prave dugacke kabanice, nase jaknice do struka i ne vrijede mnogo…
treba sacuvati cipele i ranceve! Uz malo njuskanja po “radnjama” seoskim
pronalazimo i to i guramo dalje… Plusti, grmi, sijeva, a vodic tvrdi sad ce to
stati! Mislim se oce al sjutra, divan pocetak! Preko 20 puta, Cinh Tapa –
student istorije i politike i vodic placenik, se pentrao ovuda, zna znanje –
kisa je uskoro prestala a mi smo lagano stigli do Birethantija (1050m) i prvog
lodza ili ti smjestaja. Nepuna 2.5 km i manje od sat hoda – uz avion i auto
reli, dosta za pocetak!
Dje spavas ocekuje se da tu i jades,
jelovnik i cijene isti su citavom selu, uz eventualne razlicite specijalitete
kuce, odobreni od strane nekog turistickog komiteta il slicno. Sobica sa dva
drvena kreveta i stocicem, nista
vise al dovoljno za odmor duse i tijela. Na kraju hodnika zajednicki WC i
kupatilo i strik za vonjavu gardarobu. Struja se pali tek kad se smraci, nema
rasipanja!
Prvi obrok na stazi i nije bio bog zna sta
jer sve nam je novo i nepoznato, ne znamo ni sta bi uzeli. Rezenujemo jedno
“normalno” – prepoznatljivo jelo i jedno novo da probamo valjda necemo
promasiti u oba slucaja??? Przeni pirinac sa povrcem pogodak al supe i nudle
promasaj. Ne kazemo da nevaljaju
al nam se ne svidja, supa gusta isteze se, nudle cudne ne znamo sta im fail…
Bokal caja, citav litar a unutra samo jedna kesica, a nije bas jeftin… OK od
sjutra uzimamo samo vrelu vodu i ubacamo nase kesice dvije, tri bar :) Vodic je
i konobar i kuvar… nista
ne prepusta slucaju, zapisuje narudzbinu, u kuhinji nadgleda spremanje, donosi
hranu, sabira i naplacuje…, a sve uz osmijeh, od samog pocetka smo zadovoljni
njime! On u stvari i bira smjestaj, ide kod onih koje poznaje jer mu je lakes
za saradnju…
Imali smo malo vremena da prosetamo selom,
smrkava se vec u 6. Desetak kuca i lodzeva, male
stale, brza planinska rijeka,
stari viseci most sa veoma nezgodnim prilazom, jedva jedno se provlaci… novi
most i put u izgradnji, skoro sve rucno donosi, priprema i radi. Put ce biti
veliko olaksanje za seljane al je vec ispljuvan od mnogih po internetu jer se
pokvariti trekking, bice auta, bice prasine… I ja sam tako razmisljao kad sam
citao o tome, al sad vidim da je to totalan sebicluk i glupost. Kao i svaku
planinski put izmijenice ljudima zivot na bolje priblizice ih civilizaciji, a
ovi sto ce im smetati prasina tih nekolika km koliko se put poklapa sa stazom
ne moraju ni dolaziti odje!
Posto se vec od sredine maja ulazi u kisnu sezonu, sto znaci kisu ili
najmanje teske oblake, od ranih podnevnih casova, koji zaklanjaju pogled na “big
guys”, kako vodic voli da nazove vrhove, mora se rano ustati i krenuti kako bi
se sto vise preslo po lijepom vremenu. Dragana se bori i za pola sata… ne u 6
nego upola 7… i dogovor pada dorucak u 7 pa put pod noge.
D2
Krecemo iz Birethantija pa prko Sudamija (1340m), Hilea (1460m), Tikhedhungga
(1520m) do Ullerija (2050m). Lagano se penjemo sto stazicama sto pomenutim
putem uz obale recice Bhurungdi, cas lijevom, cas desnom obalom, prelazimo
preko mostica ili preko balvana, ili je prlazimo birajuci kamenje koje viri iz
vode, kao da smo djecica i kao da se igramo… samo sto na ledjima imamo ranceve
Draganin 7, 8 kg, moj 17, 18 kg plus boce vode i caja. Noge se ne zale al
ramena zatezu, skripe, peckaju… jos ne naviknuta na toliki teret, tregeri
mekani i siroki al ipak se urezuju…
Prvi odmor posle 2 sata, velikih 15 minuta posle nekolika kraca zastanka. Nije
vruce, vjetar parka al ipak majce su znojem natopljene dovoljno da se zamijene.
Pauze ne smiju
biti velike da se ne bi hladili i da se ne bi morali presvlaciti i oblaciti
jakne… Malo caja, neki keksic ili suvo voce, skinut ranac… dovoljno da covjek
povrati dah i malo dodje sebi.
Najteze slijedi, pred sam cilj ceka nas
3200 stepenica u komadu! A vec smo ih ko zna koliko pregazili… Kako naidju neke
pitamo jedno ili drugo jesu li to ove 3200 ne… opet ne…pa ne jos…, cekamo ih
samo da vise pocnu…. Nesmijemo vise ni da pitamo… posle vise od sat vremena
konacno i one dolaze. Stisni zube i guraj, otvori usta i duboko disi i tako
redom… sat ipo uz kratke zastanke stigosmo do lodza 2 – Super View i stvarno sa terasice
pogled divan na Anapurnu Jug. Jedva smo docekali da pobacamo ranceve u sobu,
tusnemo se i sjurimo na terasu sa pogledom. Oboje smo srecni, 16 km i 5 sati
pentranja smo odlicno podnijeli, ramena malo bole, noge tu i tamo… samo smo
gladni ko vukovi! Sir od jaka i domace pivo Himalaji izmedju ostalog bili su
odlican pogodak! Danas nas je posluzilo nebo, ni oblacka, a odje je i visocije
pa je i dan duzi no juce za sat vremena, odlicno za setnju po pelu posle
dremke, a prije vecere. Ovo selo ima i skolu i biblioteku, kosarkasko –
odbojkasko igraliste puno omladinaca, neki raspalim u papucama neki u patikama
jednako trce i skacu po neravnom terenu… jedva se suzdrzah da im se ne
pridruzim, al obrucevi nesto uski jedva lopta prodje kroz njih pa da se ne
brukam okrenuh uzbrdo ka kucicama… Kuce jedna na drugoj i jedna nad drugom,
zbijene, sa uskim prolazima izmedju, umjesto puta stepenice, terasaste bastice
i dvorista. Svaki raven kvadrat prostora je iskoristen. U svoj toj tezini
zivota sreca je da se kamen obradjuje lako, da se lako pretvara u pravilne
ploce razne debljine, od njega prave i zidove i crepove i stepenice i plocice i
ograde… bar necega da imaju na dohvat ruke.
D3
Pola osam, dorucak gotov, krecemo ka
Gorephaniju (2800m) udaljenom samo 11 km, uz put prolazimo Ban Thanti (2210m) i
Nangge Thanti (2430m). Odmah nas docekuju koljenima omiljene stepenice, sat i
po teskog druzenja sa njima, al srecom na pocetku su pa nam lakes padaju. Polako ulazimo u dzunglu rododendron drveca, prizor je
fantastican, izgledaju kao cupavi dzinovi sa cvjeticima u kosi, kao neki
ogromni buketi. Nazalost, promasili smo sezonu cvjetanja, mozemo samo da
zamisljamo kako to izgleda i mirise na osnovu ponekog zakasnjelog i vec
provelog cvijeta. Cvjetaju u sedam boja, objasnjava vodic, sto je manja visina
pocinju i zavrsavaju ranije, tako da ce mo kasnije na kojoj stotini metara vise
mozda moci da zateknemo neki sarenis. Staza ide cas uz cas niz brdo, povremeno
naidjemo i na neki raven metar, sve je bolje od stepenica! Na ovom dijelu staze
sreli smo dosta kolega penjaca i mnogo krava, dje su se one zaputile… ko zna?
Cetiri i po sata i stizemo ne Gorephani, mjesto izgradjeno zbog ovakvih kao sto
smo mi, nema kuca i sela samo lodzevi
i to bas sredjeni. Naglo je zahladnjelo i rucak cekamo oko peci od bureta. Odje
moze da se kupi neki njihov cuveni med, toliko je jak da ne smijes uzeti vise
od jedne kasike, jer ga pcele skupljaju sa nekih cudnih lokalnih travcica i
moze lako da ti pozli! Kilo 6 Eur, zamalo da kupim, medjutim ispade da sam
precuo 0 iza 6-ce… Plan za sjutra je ranoranilacki, budjenje u 4 i izlet do Poon Hilla (3200m) na izlazak sunca…
D4
Jos je mrak, vodic vec ceka napolju, ne izgleda tako hladno al on je stavio i
kapu i rukavice, cudno nam, mi nismo
a i nemamo rukavice… Do vrha 3.5 km i preko 400m visinske razlike. Tesko se
penjemo, hladan vazduh dere grlo i pluca, dimi iz usta… na vrhu smo posle skoro
sat, gore jos hladnije…cekamo to sunce da izadje vise… drhtimo da bi se
ugrijali. S lijeva na desno Putali Himal, Dhaulagiri
Tukche, Nilgiri jug, Tent, Anapurna jug, Himchuli, Machhapuchhre, Lamjung Himal
sve vrh do vrha ne zna se koji je veci, koji je tezi za ispeti, koji je ljepsi…
Okupani prvim suncevim zracima djeluju velicanstveno! Vrijedjelo je poraniti i
smrzavati se! Fantasticno!
Vracamo se u Gorephani na dorucak i nastavljamo ka Chulieu
(2240m). Taman pomislis sve je lakes i lakes,
navikavamo se, trosimo gricke – laksi rancevi, kad ono sipak! Uzbrdo pa nizbrdo
pa uzbrdo po par stotina metara visine, o duzini vise i ne razmisljamo. Uzbrdo
fail vazduha, nizbrdo bole koljena, ni stapovi ne pomazu! Prvi put da rucamo,
ne na cilju vec sat ranije da bi se odmorili malo. Umorni i gladni olizali smo
povelike tanjire pirekrompira i przenog pirinca, cudna kombinacija al radi i
supu pride. Skotrljali smo se nekako jos jednom niz brdo i za sat stigli do usamljenog
lodza sa divnim pogledom na sjutrasnju putanju. Posle
24 km i 8.5 sati lomatanja Dragani otpadaju noge a meni ramena, kao prebijeni
smo! Ni rucak uspravno ne mozemo da docekamo, lezimo na klupi, na livadi,
gledamo u oblake i polako se vracamo med zive.
D5
Sa velike “terase” jutros se spustamo do rijecice Kimrong (ispod 1900m) strmim
puteljkom kroz njive i dvorista, skoro sat vremena… Dansnji put poceo je lagano
ali do cilja, Sinuwe (2360m) treba da predjemo 14 km kroz mjesta Ghurnung
(2060m) i Chhomrong (2180m) i savladamo nekoliko povelikih uzbrdica i nizbrdica.
Od recice, brze i hladne kao led nastupilo je pentranje kroz sumu i propale
stepenice i tako oko 2 sata do Chhomrunga, najveceg i najsredjenijeg sela do
sada. Veoma je podugacak sa puno kuca i velikom skolom. Jednom u 10 dana imaju
radnu akciju ciscenja sela i popravljanja puta tj stepenica… sve izgleda lijepo
i pod konac isklesano i ozidano… Draganu boli koljeno, a nije mi vjerovala da
moze od nizbrdice ista da ti bude. Stepenicama nikad kraja, vjetra nema, sunce
jako...opet smo se spustili do rijeke, opet smo u rupi na oko 1800m i opet nova
uzbrdica, poslednja za danas. Jedva smo izgurali i pose vise od 6 sati stigli
do lodza, prvi
put da smo potrosili svu vodu i caj… Odje vec pocinju problemi sa strujom, u
sobi nema uticnice, samo slaba sijalica, punjenje baterija se naplacuje…
Posle prijeko potrebnog odmora citaj
popodnevnog spavanja sacekao nas je zabavni program u izvodjenju lokalne
omladine. Bilo je lijepo, narodne pjesme i igre u sarenim nosnjama…
D6
Za danas cilj je Deureli (3200m) do njega ce mo stici prolazeci kroz Bambo
(2310m), Dobhan (2520m) i Himalaya (2920m). Danasnja staza je ono sto sam ja
ocekivao, nema stepenica, nema puta, samo stazica kroz ledine i kamenjare, kroz
dzunglu uz rijeku koja uzasno huci, a nemozes da je vidis… prava milina. U Himalaya smo morali da odmorimo malo i rucamo, vrijeme je
bilo OK ali se tako brzo naoblacilo i prije kraja rucka pocelo da pljusti.
Pricekali smo malo al nema vajde ne smanjuje… Motivisani kisom jurnuli smo
uzbrdo i vrlo brzo su nas docekali najuzbudljiviji prizori do sada. Nevjerovatna kombinacija
magle i oblaka, vrhovi prekriveni snijegom, voda prsti sa svake strane
bukvalno, kisa odozgo, recice i izvori odozdo, vodopadi pokrivaju strane…
fantasticno! Ja sam potpuno odusevljen i mislim da je bilo suncano i suvo da bi
sve nekako siromasnije i neprirodnije izgledalo. Posele
14km i skoro 7 sati stizemo u hladne sobe i trpezarija. U trpezariji puno
ljudi, skupili se valjda da je disanjem ugriju, kape, rukavice, vrece i cebad,
sve je u opticaju, oko nogu oko bubrega, vrata…Tusiranje nam ni napamet ne
pada. Dragna je obucena u sve sto ima a prigrlila je i moju vrecu, za spavanje
smo morali da trazimo cebad kako oni kazu al to su bili pravi starinski jorgani
od po 10 kila…
D7
Primakli smo se cilju, od njega nas dijeli samo 7 km i oko 930m visine. Staza
nije toliko ni naporna ni zahtjevna, idemo svo vrijeme uz rijeku Modi i uzivamo
u suncem obasjane vrhove, a toliko ih je da mnogi ni ime nemaju… Posle skoro 2 sata stizemo u bazni kamp za Macchapuchhre
ili ti “riblji rep” na visini od 3700m. Pravimo podugacak odmor za caj i kratko
prilagodjavanje na visinu… Samo 15 min nakon polaska sunce se probrazilo u
oblake i poceo je snijeg. Sitan al pada kao lud! Posle
40 min hoda ugledali smo ABC, “jos sat do tamo” kaze vodic… cudno jer izgleda
blizu, a i nagib nije previse veliki… Snijeg i vjetar pojacavaju, skoro da se
jedva ista vidi u potpuno bijelom okruzenju, izgleda nam kao da se nalazimo na
dnu neke bijele tepsijee… 12h 5 min stizemo na cilj. Nevjerovatno srecni ispunjenjem plana i
prizorom koji nas okruzuje. Cestitanje, presvalacenje i nazdravljanje lokalnom
rakijom “Rakshi” vodici nece, kazu zbog visine brzo hvata, al ih niko ne slusa.
Napolju prava oluja, nevidi se nista sem bijele zavjese… uplasili smo se da cemo
ostati odje, zavijani, nije da nam se zuri al hladno brate. Domacin ukljucuje
“specijalan” grijac za ispod stola, griju se samo noge odvojene od tijela
teskim stoljnjakom koji pada do patosa… i za par minuta postaje podnosljivo
hladno.
Kako je i poceo, tako se i zavrsi snijeg i oblaci se vratise u sunce! Jedva smo
docekali da se rastrcimo sa aparatima po toj maloj zaravni sa nekoliko lodzeva. Prizori su za
dozivotno pamcenje… na 4130m smo a to je manje od polovine okolnih gorostasa!
Prizorm dominiraju Anapurna I (8091m) deseti najveci vrh u svijetu , Gangapurna
(7454m), Anapurna jug (7219m), “riblji rep” (6993m) i jos neki nama neznani
junaci… Odmah iza kampa je i glecer juzna Anapurna sa cijih oboda stalno mogu
da se cuju zvuci odrona… Neopisivo i neuslikljivo, fenomenalno!
D8
Ustajanje u 5.00 da vidimo tj. vidim jos jedan izlazak sunca. U sobama je bilo
ispod nule hvale se ovi sa termometrima :) Dragana je zadovoljna onim sto je
dosad vidjela pa spava i dalje. Srecom idemo samo kratko, do nekog brezuljka… jos
sat vremena uzivancije u igrama suncevih zraka i vrhova, koji izgledaju kao da
se dime od snijega koga nosi jak vjetar… Smrznuti i prsti i fotoaparati al nije
dovoljno, razmisljas ko zna mozda nikad vise… a mozda…
Cim je sunce malo jace sinulo snijeg je poceo da se lagano topi, krecemo nazad
nabundani, al posle nepuno pola sata razgolicujemo. Gazimo snijeg i led a u
kratkm rukavima… neopisiv osjecaj. Terene je vrlo klizav i nezgodan, rupe i
kamenja su prekrivena snijegom, hodamo sporo i oprezno… medjutim to nije
pomoglo vodicu pao je dva puta jednom na glavu drugi put na dupe… Sreca
tvrdoglav je pa smo se samo ismijali i nastavili, slicno je bilo i sa Draganom al samo
varijanta dupe. Posle MBC pocelo je polako da nestaje snijega i
leda al i dalje je moralo da se gleda na cetvoro oci. Opet oblaci i kisa, oce,
nece, obuci jaknu, skini il znojav il mokar jedno ti ne gine… Uglavnom danas
smo dobro sipcili i za 8 ipo sati presli 21 km.
D9
Sat vremena spustanja do Chomrong rijeke (2080m) staza nije losa, al smo nesto
spori, valjda ABC zavrsen, predjen najtezi dio puta nazad, danas u planu samo 6km
i oko 3 ipo sata puta do Jinua (1780m), a dan lijep i suncan. Nema ni motive ni
potrebe za zurbom, mada nas cekaju topli izvori i ugodno brckanje! Opet one
strasne Chomrongske stepenice, preko sat vremena pacenja. Poceo
sam da ih psujem, kako dje vidim stepenik jag a posaljem u… dje treba. Par
minuta odmora i predaha na vrhu i onda nevjerovatno
strmoglavljivanje, zahvaljujem se bogus to ne idemo u suprotnom smjeru. Tolika
je nizbrdica da su cak i stepenice pravljenje u vidu serpentine! U Jinuu guzva,
stigli neki silni Azijati, jedva nadjosmo sobu i to neku raspalu i zagusljivu i
sa ogromnim paukom koji je u sekundi istjerao Draganu napolje. Cudim se sto
nije trazila da mijenjamo i sobu i lodz?!
Puni stomaci, a do izvora pola sata nizbrdice… al vrijedjelo je. Tri bazena i
tus sa toplom vodom. Odmah smo se zagnjurili u najtopliji… posle par minuta
krece znoj i neprijatnost, moras napolje! Par metara nize glecerska rijecica brza
i ledna ko zmija, taman za rashladjivanje. Brc unutra do grla i brzo nazad u
bazen, odlicna kombinacija, toplo djeluje jos toplije, zdravo je za srce, prica
se! Mnogo mi se to svidjelo pa sam, uz stalan zenin nadzor i prijetnje, ponovio
jos 5-6 puta, svaki put sve bolje i bolje… prosto ti se trazi!
D10
Opet smo bili iznenadjeni, na samom kraju
jedan od najtezih dana i pored stecenog iskustva i kondicije. Od Jinua preko
New (No) Brige (1340m), Himalpania (1320m), Landruka (1565m), Tolke (1700m), B.
Karha (2000m) i B. Deuralija (2100m) do Pothane (1950m) smo prosli od skoro
najljepsih do skoro najtezih djelova puta. Prvih 2 sata vrlo prijatnog i
laganog spustanja do rijeke Kimrong, pa kroz kukuruzistai i njive prko strasno
dugackog i klateceg viseceg mosta, dal je to taj novi, ne znam… Sunce
prigrijalo, ladovina nestala put tezi i tezi do Landruka, a od njega najgorih 2
sata do Deuralija. Uzbrdo, uzbrdo i uzbrdo, mokri kao voda, umorni kao psi
odmaramo na svakih 5 do 10 min. Dehidrirali smo i ogladnjeli, zence gura, nece
da prizna, a ne moze vise! Jedva sam je nacerao da gricne nesto da povrati
snagu… Pauza za
rucak nas vraca u zive i hrana i voda propadaju kao da ih bacas u rupu a ne u
zeludac! Mnogo je slatko jesti kad si mrtav umoran jos na nekom vrhu u hladovini…
dodje ti kao nagrada za trud! Sad se moze dalje, sat vremena lagano niz brdo i
pravac na pivo pa na drvenu vrtesku i opet na pivo! Vrteska je povisoka i
klimava, skripi kao luda al pruza zadovoljstvo propadanja i podizanja zeludca
uz izvjesnu kolicinu straha, kad si gore da ne padnes sa visine, a kad si dolje
da neko drugi ne padne sa visine na tvoju glavu!
D11
Zadnji dan, kombinacija setnje, do Phedija (1130m) prko Dhampusa (1650m) oko
6km i minibusa do Pokhare. Samo spustanje sto
strmo sto lagano, uglavnom za 2 sata smo, kroz sada vec kultivisanija sela,
mozes vidjet motor i auto, stigli do Phedija, mjesta uz veliki siroki asfaltni
put za Pokharu, kakav nismo vidjali danima. U pokhari pola dana, slavljenicki
rucak, konacno javljanje kuci, noc i sjutradan busom za prestonicu.
Sve u svemu preko 136 km i skoro 60 sati
setanja u ovih nezaboravnih 11 dana proslo je fantasticno! Svima preporucujemo
i nadamo se da cemo nekad jednom doci ponovo…
MORAM NA KRAJU ZENU DA POHVALIM JAVNO I TO VELIKIM SLOVIMA! SVAKA CAST NA UPORNOSTI I IZDRZLJIVOSTI! PRIZNAJEM DA NISAM OCEKIVAO DA CE TAKO LAGANO DA IZNESE SVE OVO!
MICO VOLIM TE!
